Potresna ispovijest novopazarca koji je za četiri dana ostao bez sina: Nedžad mi je rekao ne mogu dalje
Ramiz Pljakić u svojoj ispovijesti kaže da je Nedžad imao malo povišenu temperaturu i da je tokom noći povraćao.
Narednog dana ga je u popodnevnim satima odveo u bolnicu na infektivno odjeljenje novopazarske bolnice kada počinje njegova agonija
Ramiz Pljakić, otac mladića iz Novog Pazara Nedžada Pljakića, koji je umro od posljedica koronavirusa, za novopazarsku televiziju A1 je ispričao kako je za samo četiri dana ostao bez sina.
Ramiz je u svojoj tužnoj ispovijesti, govorio o odnosu ljekara prema njegovom naglo oboljelom sinu, koji je preko telefona molio svog oca da dođe po njega u bolnicu i odvede ga kući.
Pljakić smatra da polovinu krivice za smrt snose ljekari, a drugu polovinu koronavirus, i dodaje da poslije Nedžadove smrti niko nije došao kod njega i članova njegove porodice da ih testira na koronu.
Ramiz Pljakić u svojoj ispovijesti kaže da je Nedžad imao malo povišenu temperaturu i da je tokom noći povraćao. Narednog dana ga je u popodnevnim časovima odveo u bolnicu na infektivno odjeljenje novopazarske bolnice kada počinje njegova agonija.
Kad sam ga uveo na infektivno odjeljenje on je pao u nesvijest. Doduše, tu su bili ljubazni doktori, prihvatili su ga. Izgubio je svijest, pao mu je pritisak, tu su ga jedan mlad doktor i jedna doktorica povratili i dali mu infuziju. Dali su mu rezultate i rekli da izađe i sačeka doktora. I mi smo tu čekali skoro do pola četiri poslije ponoći. Svi smo bili sa njim, a on bolestan, nikakav.
Ja sam tražio da ga vodimo kući jer ne može više da izdrži, ali su mu rekli – ti ne smiješ da ideš, moraš da čekaš. Kad je bilo oko tri sata poslije ponoći, došao je doktor specijalista da vidi te rezultate. Sa tim rezultatima sestra je rekla – morate da idete na grudno odjeljenje. Ja sam ga ponio, ali kad sam izašao uz one stepenice na hodnik on je pao, nije mogao više da izdrži. Pokušao sam da ga dignem, ali stigla je sestra, prihvatila ga je, odvukla onim hodnikom i zaključala vrata, priča Ramiz koji se suzdržava da ne zaplače.
Ramiz kaže da je sve vrijeme imao kontakt sa svojim sinom telefonom, koji mu je govorio “da ne može dalje”.
Nedžadov otac dodaje da je dva dana proveo ispred bolnice čekajući neko obavještenje i da su mu samo govorili da sačeka.
Jednog dana izađe žena i ode pored mene. Rekoh – doktorice, rekli ste da imate da me obavijestite, a ona kaže – za koga, ko biješe ti?
Kada je objasnio za koga se raspituje, doktorica mu je rekla da je sin super i da je bila kod njega pet minuta prije toga.
On je mlad, rekla je, nema problema, to je za njega ništa. Ode ulicom, a ja krenem da zovem telefonom – Nedžade, jel ta doktorica bila kod tebe, a on mi reče – Ja tu doktoricu nisam vidio da je dolazila ovdje. Mi ujutru dobijamo infuziju, a kad treba druga infuzija, nema niti doktora, niti bilo koga.
Ramiz kaže da ga je sin svakog dana zvao i tražio da ga izvuče iz bolnice, a kada je četvrtog dana otišao i pitao doktore šta je sa njegovim sinom, oni su mu rekli da bi trebalo da ga transportuju u Kragujevac.
Očajni otac kaže da su im ljekari dozvolili, iako je bio zaražen, da slobodno priđu Nedžadu i izgrle ga.
Ramiz je, također, detaljno ispričao posljednje trenutke života njegovog sina, koji je zapravo umro prije nego što je i krenuo za Kragujevac.
Sestrići su krenuli za njim, ali je on umro tu, na licu mjesta, kaže Ramiz u svojoj ispovijesti.
